biljka koja umire cvjetajući

Christopher Columbus jednom je opisao da je vidio biljku na Karibima za koju je krivo mislio da je vrsta aloje. 

Domovina joj je Meksiko, a  moreplovci su je donijeli u Španjolsku kroz  16. st.

Poznato nam je više od 270 vrsti ove biljke, a u našem škrtom, kamenitom, zemljom siromašnom tlu,  najčešće nailazimo na vrstu Americana L.

Biljka je to koja,  ovisno o klimatskim uvjetima,  10, 20 ili čak 100 godina skuplja snagu da bi stvorila uspravnu i visoku stabljiku, od tri do dvanaest metara visine, vrlo slikovito pričajući priču o životu, smrti i nadi u novi početak.

Latinsko ime joj potječe od grčke riječi Agauos, što znači uzvišen, vrijedan divljenja. Upravo takav joj je cvijet, vrijedan divljenja. No, festival raskoši i egzotične ljepote ne traje dugo jer cvjetanje za ovu biljku predstavlja skoro ugibanje. Desetljećima odolijeva surovim uvjetima i naposljetku u svom posljednjem ljetu, kada joj se najviše divimo, ne može izbjeći svoju sudbinu i uvene. No to se samo na prvi pogled čini. Uz matičnu biljku stalno se stvaraju novi izbojci te se biljka neprestano širi, a izbojci skupljaju snagu kako bi nas ponovo zadivili svojim veličanstvenim cvijetom.

Ako još uvijek ne možete dokučiti o kojoj biljci je riječ možda će vam jasnije biti ako kažem da se od nje proizvodi tequila.

U grčkoj mitologiji se spominje kao najstarija kći Kadma , kralja i osnivača grada Tebe u Grčkoj i božice Harmonije - tebanska princeza Agava.

Mada joj je pradomovina na drugoj strani svijeta, Agava je postala dijelom naše kulturne baštine. Poznato nam je da agava časnim sestrama benediktinkama s  Hvara služi kao sirovina za dobivanje niti za izradu jedinstvene čipke, koja je uvrštena na UNESCO-vu listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara, godine 2009.

Tradicija izrade unikatne čipke od niti agave, bez nacrta i „mustre“  traje oko 150 godina, od kada su pomorci donijeli nekoliko primjeraka sa Tenerifa. Mukotrpnim procesom benediktinke  same prerađuju listove agave kako bi došle do potrebnih niti.

Tanke, bijele niti izvlače se iz svježeg lišća agave, ne starijeg od tri godine, ubranih u određeno vrijeme u godini, a obrađuju ga na specifičan način dok ne dobiju niti pogodne za tkanje, određene debljine i čvrstoće.

Prema običaju, niti se ne proizvode po buri, jer ih hladan suhi zrak čini krhkima. Najbolje je s pripremljenim nitima izrađivati čipku po vlažnom (južnom) vremenu.

Gotova čipka se ne pere i ne pegla, a pažljivim čuvanjem može trajati

godinama te postoje primjerci stariji od 100 godina.

Osim toga agavin nektar koristi se kao prirodni zaslađivač, od sjemenki se radi brašno koje se obično koristi za izradu tjestenine za juhu, dok se od svježe istucanih listova biljke rade oblozi za rane i opekotine.

Posljednjih tjedana se uvijek iznova divim princezi tehnološke ceste, 😊.