Točka na projekt „Sijela s guvna“

U nedjelju 03.04. krenuli smo put Splita na poziv Maje, Alenke i Luise, koje su se učlanile u Udrugu zbog projekta „Sijela s guvna“, ali i zbog cjelokupnog rada Udruge.

Maja nas je provela svojom tematskom turom „Kako je Robert Adam u Splitu otkrio svoj stil“. Vidjeli smo Split očima Škota Roberta Adama i saznali kako je Dioklecijanova palača utjecala na "Adam Style”. Uz fotografije Adamovih djela, „otvorila nam je oči“ kako bismo shvatili da je Dioklecijanova palača, kao bogata riznica ukrasnih motiva kasnorimskog razdoblja, bila inspiracija za njegove neoklasicističke građevine kao i za dizajn namještaja. Potvrda tome je i naziv jednog krila kuće Bowood, u Wiltshireu u Engleskoj - Dioklecijanovo krilo (Diocletian’s Wing). Spomenula je Maja i George Bernard Shawa koji se navodno tijekom posjeta Splitu svojim domaćinima hvalio da živi u Londonu u replici Dioklecijanove palače (The Adelphi Terrace), a Splićani su mu odgovorili: “Ča je pusta Londra kontra ...”

Tražeći in situ motive za Adam style, naišli smo na duh carice Prisce, u liku naše Alenke. Otkrila nam je Prisca ponešto o svom suprugu, caru Dioklecijanu i o životu s njim. Provela nas je kroz svoj carski stan, bila nam dobra domaćica i dobro nas ugostila, pa nas naposljetku provela kroz carski dio palače. Pojadala nam se Prisca da nikada Augusta bila nije, nego samo nobilissima femina, pa možda baš zbog toga o njoj imamo malo ili nimalo povijesnih podataka. Rimljanke su imale vrlo ograničenu ulogu u javnom životu, nisu mogle prisustvovati, govoriti ili glasovati na političkim skupštinama, te nisu mogle imati nikakvu politički odgovornu poziciju. Prisca, iako carica, po svojim pravima i ovlastima nije se razlikovala od ostalih Rimljanki pa čak niti kod uređenja palače nije mogla utjecati na Dioklecijanove odluke i izbore.

Baš negdje na izlazu iz palače u blizini zapadnih termi, naišli smo na Mandinu (Luisu). Ne voli Mandina ogovaranje pa nam je sve kroz ćakulu ispričala o „splitskom mentalitetu“, o redikulima kojih je u Splitu uvijek bilo i o ludilu najluđega grada na svitu. Split je oduvijek bio, a čini se i ostao, pozornica za uprizorenje komedija na gradskim trgovima i ulicama. Pričala nam je o Hajduku i mentalitetu koji se ne mijenja, kroz likove malih običnih ljudi koji su bili Smojina inspiracija i izvor njegovog pisanja. Nakon degustacije delicija i ispijene kave za „stolom mudraca“, krenuli smo za „fjakastom“ Mandinom priko Varoša i Matjeuške prema Galeriji Meštrović.

Ovo posljednje druženje vezano uz projekt "Sijela s guvna" planirano je s tri pripovjedača, no bilo ih je pet.

Željkova priča u Galeriji Meštrović o životu našeg najistaknutijeg umjetnika i o spomeniku Grguru Ninskom mogla bi se slušati puno duže da se njegov radni dan nije primicao kraju, a nama se primicalo vrijeme za ručak.

Restoran „Dujkin dvor“ i njegova vlasnica Jelena također su imali priču za ispričati. Pričali su nam o Matejušci, o hidroportu sa linjom za Prag i o varoškim ženama, koje su u prirodnim izvorima vode robu za fine splitske gospoje prale. Saznali smo štoriju o opjevanim Roku i Cicibeli (Dujki) koji su u malom ribarskom brodu na Matejušci život proveli.

Sve je bilo ka' u priči,

veselo druženje

i radionce razne

s Jasminom iz Udruge KRIES

i izleti svi.