Riječi i slova iz Šibenika

„Živa riječ / jezik / govor“ – riječ, odnosno jezik ili govor je zvučno sredstvo ostvarenja komunikacije.

„Mrtvo slovo na papiru“ – slovo, odnosno znak ili simbol, je sredstvo ostvarenja pisane komunikacije u latinskoj abecedi.

Šibenska baština riječi i slova važna je u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti. 

Šibenski govor nekada je bio čakavska ikavica, a već stoljećima šibenski govor je štokavsko-ikavski, sa štakavskom fizionomijom (bija, pija, doša). Do promjene iz čakavskog u štokavsko/štakavski govor je vjerovatno došlo zbog utjecaja pridošlica, koji su naselili ovaj kraj u zbjegu pred Osmanlijama, a ne zbog utjecaja standardnog hrvatskog jezika.

Infinitiv u Šibeniku nema zadnjeg samoglasnika i (pisat, čitat, mislit), a slovo h u Šibeniku uglavnom ne postoji (oću, ajde, lad) ili se mijenja u drugo slovo (muva, suv, uvo). Slovo m na kraju riječi se mijenja u n (pišen, čitan, vodin) a ponekad se dodaje tamo gdje mu nije mjesto (daklen). Često se gube slova (tica, ko, vako). Šibenčani ne razlikuju č od ć, a kod lj izostavljaju l (uje, jubav, poje).

U govoru su se zadržale mnoge mletačke i turske riječi.

Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske prihvaćaju latinicu, kao svoje pismo i koriste je za pisanje tekstova na latinskome jeziku. Latinicom se bilježio najprije latinski jezik, a tek kasnije narodni jezici.

Povijesni izvori dokazuju da Hrvati latinicom bilježe  hrvatski jezik od 14.st.

 „Šibenska molitva“,  jedan je od prvih poznatih, latinicom pisanih, hrvatskih jezičnih i književnih spomenika. Pronađena je u knjižnici samostana sv. Frane a zapisao je fra Paulus de Sibinico (Sibenico), odnosno Pavao Šibenčanac (Šibenčanin), onodobni kustos jadranske franjevačke provincije, vjerovatno krajem 14. stoljeća.

Posebno mjesto, u šibenskoj književnoj i kulturnoj povijesti, pripada Jurju Šižgoriću, jednom od najvažnijih hrvatskih humanista 15. stoljeća, autoru prve pjesničke inkunabule u hrvatskoj književnosti, „Tri knjige elegija i pjesama“. Živio je u doba provala Osmanlija u hrvatske zemlje pa u elegiji „O pustošenju šibenskog polja“ opisuje napad osmanlijske vojske na šibensko zaleđe, 1468. godine. Ističe hrabrost mladića i njihovu spremnost na smrt za vjeru i dom te je zapravo jedan od prvih Hrvata koji upućuju pjesnički apel kršćanskoj Europi. Najznačajnije Šižgorićevo djelo iz povijesnog aspekta je rasprava „O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku“.

Od mnogih, za Šibenik značajnih Divnića, kao pjesnik iskazao se Petar D. u „Pjesan u pohvalu od grada Šibenika“, s realističnim opisima Šibenika i Krke.

Pisanjem su se bavili i vrlo važni nam Vrančići, Antun, Mihovil i Faust.

Faust Vrančić svoj jezik naziva dalmatinskim. Uvrstivši ga u prvi petojezični rječnik (1595.), uz tada najuglednije europske jezike, prvi je svijetu predstavio hrvatski jezik. Izdvajajući ga među slavenskim jezicima, dao je do znanja da je dalmatinski (hrvatski) jezik poseban, stvorivši tako neprolaznu kulturnu vrijednost. Benediktinkama samostana sv. Spasa posvetio je knjižicu „Život nikoliko izabranih divic“ (Xivvot nikoliko izabranih divvicz) pisanu dalmatinskim (hrvatskim) jezikom, u doba kada nije bilo mnogo hrvatske proze.

U pisanoj kulturnoj povijesti Šibenika mnogi su ostavili svoj trag, i to ne samo oni koji su se rodili u Šibeniku već i oni koji su odnekud doselili u Šibenik ili su iz okolice Šibenika.

Andrija Kačić Miošić i njegova "Pismarica - Razgovor ugodni naroda slovinskoga" zauzimaju bitno mjesto u povijesti hrvatske književnosti i kulture. Jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Šibenik ima mnogo prvih i jedinstvenih te ovim pisanjem, a vjerojatno i sa sljedećim pisanjima, želim to istaknuti, ukazati na nešto što Šibenik čini posebnim, jedinin na svitu.