PROSLAVA U ŠIBENIKU

Zvona nas prate od prvoga do posljednjeg dana života. Raduju se s nama, zvone za slavlja, ali i javljaju kad nas netko zauvijek napusti.

Postoje razne vrste zvonjenja, ovisno o prigodi za koju se koriste. Tako postoji i slavljenje – svirka na zvonima, ritmičko udaranje u zvona.  

Kasno navečer, 17. prosinca, oko 22:30, okupili smo se ispred crkve sv. Frane povodom Proslave – običaja kojim se u Šibeniku slavi Osmina – osam dana prije Božića. 

Skupilo se nas dvadesetak, ne samo iz Šibenika, nego čak iz Primoštena i Vodica, unatoč hladnoći i kasnome satu, došli smo na tematski razgled Božićne užance kojeg naša Udruga organizira još od 2018. godine. Proslava je stari običaj koji postoji od davnina, međutim, danas se obilježava samo na šibenskom području.

Dočekale su nas Tina Biluš, Zvonimira Krvavica i Josipa Petrina, s prigodnim kapicama na glavi, fenjerima u ruci i košarom punom fritula. Naime, upravo na dan Proslave običaj je bio peći fritule, izaći van, družiti se s prijateljima i ugrijati se rakijom.

Tako smo i mi, odmah na početku, osladili se fritulama i popili rakijicu koju nam darovala Vinoplod Vinarija Šibenik, a onda je Zvonimira započela priču o Proslavi – o kakvom se običaju radi, kojeg je porijekla i kako se slavila. Zatim smo se prošetali do crkve sv. Nikole gdje su nam Tina i Josipa ispričale zanimljivosti o zvonima općenito, te nas uvele u priču o zimskim svecima koju su otvorile sa sv. Nikolom – omiljenim svecem djece, ali i pomoraca, putnika, siromaha i studenata, te još mnogih drugih.

Na Meduliću smo čuli nešto o gastronomskim običajima u doba adventa uz neizostavnu priču o bakalaru.

Došavši do Male lože, Josipa, Tina i Zvonimira nastavljaju priču o sv. Katarini i sv. Barbari, tj. koji se običaji njeguju u dane posvećene njima.

Cijelo vrijeme naši sugrađani dijele s cijelom grupom svoje uspomene, iskustva i sjećanja, tako da to nije bio klasičan razgled grada, nego je više bilo ugodno druženje na ulicama Šibenika.

Tako smo došli i do Gorice gdje smo se prisjetili zvona koje je nekoć stajalo kraj crkve sv. Krševana, te još jedne svetice omiljene u Dalmaciji – sv. Luce.

Bližio se kraj razgleda, ali još jednom smo stali – kraj crkve Svih svetih. Tu smo kušali još jednu prigodnu slasticu – bobiće ili favete kojima smo se zasladili dok smo slušali priče o narodnim vjerovanjima i običajima u doba blagdana.

Par minuta prije ponoći ponovno smo došli do crkve sv. Nikole. Obitelj Lovrić-Caparin sačuvala je tradiciju sviranja na zvonima, a mi prisutni uživali smo u prekrasnoj melodiji koja nas je sve hipnotizirala.

Neopisiva je ta energija koja nas je sve povezala, dobro raspoloženje bilo je skoro opipljivo. Skupili smo se još jednom za zajedničku fotografiju, te s osmijehom na licu jedni druge pozdravili i u miru se razišli.

Ovaj tekst završavamo natpisom s jednog zvona:

"Žive zovem, mrtve oplakujem, gromove rastjerujem."

Zvono zaista prati čovjeka cijeli život.