Da nije kiša ......

Ovaj blog nije o vremenskoj nepogodi "kiši" već o "kišu" iz Siverića.

Otpadak s granulacije, manje komade ugljena, Siverićani su nazivali „kiš“ (od njem kies=šljunak / sinonim za bezvrijedno).

Osim stanovnika Siverića, u rudarskim kopovima rudarili su seljaci iz okolnih ali i iz udaljenih sela. O seljacima iz dalmatinskog zaleđa maršal Marmont piše sljedeće: „Ovu tako tužnu i siromašnu zemlju nastanjuju lijepi, vrijedni i vedri stanovnici; neuki, jednostavni, smioni,  spremni da se žrtvuju za svoje vođe; ali poput svih neuljuđenih ne shvaćaju mudrovanja; da bi se pokrenuli potrebno je djelovati na njihova osjetila i podvrći ih materijalnoj akciji; lijeni poput svih onih kod kojih civilizacija kasni, oni pretjeravaju u snazi, žene im služe za najteže poslove, dok se muškarci odmaraju i zabavljaju. Nisu dalekovidni, pa za sedam do osam mjeseci potroše svu hranu od koje bi mogli živjeti godinu dana, onda svakog proljeće gladuju i žive od zeleni i kozjeg mlijeka. Ipak njihova snaga i ljepota iznenadi svakog stranca. Ova ljepota i snaga rezultat su raznih čimbenika. Zbog načina života i bijede umiru sva slabašna i loše građena djeca; prežive samo snažni i otporni. Tako svaka generacija doživljava neku vrst prisilnog čišćenja koje stvara kršnu i otpornu rasu. Ovo opažanje može se primijeniti na sve neuljuđene narode; na ovaj način možemo protumačiti ovaj stas i ljepotu kojoj se dive svi namjernici“.

Vicko Dandolo (providur Dalmacije) je zaključio da su, zbog loše mletačke politike, seljaci u Dalmaciji neuki i primitivni, a jedino su im bogatstvo njihovi snažni mišići.

Iz ova dva opisa možemo vidjeti iz kakve se "neindustrijske" populacije stvaraju kasniji rudari pa nije ni čudo da su govorili da je rudnik "krvopija radnika".

„Kiš“ su uglavnom skupljale žene (kišarice), a osim što su ga koristile za grijanje donosio im dopunske ili čak jedine novčane prihode.

Sa „šeparacije“ (pogon za prosijavanje rude do određene veličine) „kiš“ se  „ašpelom“ (iskrivljeni germanizam za namatanje tj. povlačenje na vreteno) vukao u „tetkama“ (rudarskim vagoncinima) do položaja za odlaganje, gdje se pomoću „vimpera“ (iskrivljeni germanizam za istresač vagoncina) prevrtao odnosno istresao i deponirao te je tako nastajala i rasla „brižina“. Pošto je "kiš" bio pomješan s ostatcima rude (jalovinom), žene su ga prebirale. Bio je to pomalo opasan posao, jer su bile izložene „tetkama“ i „vimperu“ u pokretu. Probrani „kiš“ su punile u jutene vreće (35-45kg) i nosile niz „brižinu“ pa ih „prtile“ na magarce, ponekad uz pomoć „sore“ (drvenog štapa s rogovima), te „gonile“ u Drniš gdje su ga prodavale po kućama, za ogrjev.

Ovo malo mjesto bilo je multinacionalna i multikulturalna sredina, o čemu svjedoče grobovi nadzornika, upravnog osoblja i rudarskih stručnjaka koji su uglavnom bili stranci: Česi, Poljaci, Austrijanci, Slovenci, Talijani i drugi.

30-ih godina 19. stoljeća nepoznati stručnjak dao je prijedlog da se u Siveriću izgrade popratni objekti poput: stambenih zgrada za rudare, društvenih zgrada, upravnih prostorija, radionica, skladišta, željeznica. Bila je to prva inicijativa za urbanizaciju rudarskog naselja, no realizirala se tek za vrijeme uprave dioničarskog društva Societa del Monte Promina, krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

U podnožju Promine, ili u vrhu naselja, u vrijeme kada je rudnik pripadao Rothschildu i ekipi ( Adriatische Steinkohlengewerkschaft in Dalmatien und Istrien) 1846. godine sagrađena je stara upravna zgrada, tzv. Stara kuća, za rudarske činovnike zaposlene u upravi. Ispred kuće nalazio se prekrasan park, a cijeli kompleks bio je osebujna oaza u ruralnoj sredini. Na uglu kuće vidljiva je kamena ploča s natpisom na njemačkom jeziku i precizno označenom nadmorskom visinom (427.084 m). Iznad prvih ulaznih vrata uklesano je - Barbara Grube (Barbarin iskop / glavni iskop), a iznad drugih ulaznih vrata je natpis - Ufficio Montanistico Promina (ured za znanost o rudama i rudarstvu).

Istočno od Stare gospodarske kuće, na parceli od 5000m2, 1904. g., za upravitelja rudnika sagrađen je rezidencijalni objekt sa 450m2 površine po etaži. Osim stana za upravitelja, u vili se nalazio i stan za goste i uglednike koji su dolazili u Siverić, zbog obavljanja različitih poslova. Vila je građena od kamena, a mađarski ariš korišten je za stolariju. U okolnom dvorištu i vrtovima, vila je imala uređen arboretum sa vrijednim i rijetkim biljkama, od kojih neke i danas postoje, dok je preko puta bio mali zoološki vrt.

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata u nju se uselio dugogodišnji siverski liječnik Ivan Murat, poznat po nepogrešivoj dijagnostici. Kažu da kad je on postavio dijagnozu nije ju trebalo provjeravati,  jer je bila točna. Nakon zatvaranja rudnika, ljudi su dobili pravo da otkupe kuće pa je obitelj ovog doktora otkupila vilu i danas je u vlasništvu nasljednika.

Početkom 20. stoljeća grade se stambeni objekti  za više kadrove, uglavnom inženjere i tehničare, a  sami rudari žive u okolnim kućicama.

Zbog nedostatka stručnih radnika, posebice onih koji su rođenjem i življenjem vezani za ovaj prostor, 1911. godine počela je s radom rudarska škola koja je bila jedina takva škola u čitavoj Austro-ugarskoj monarhiji, nastavni kadar bio je hrvatski i predavao je na hrvatskom jeziku. Iz nepoznatih razloga škola je prestala djelovati 1919. godine.

U ruševnom je stanju zgrada osnovne škole (1905.), gdje su naobrazbu stjecala siverićka djeca, zajedno s djecom stranaca koji su živjeli i radili u Siveriću.

U prvoj polovini 20.st.  osnovao se „Hrvatski Sokol“ - čiji je osnovni postulat bio tjelesni, moralni i intelektualni odgoj naroda; osniva se rudarska limena glazba; u zgradi sokolane organizira se ples vikendom – lokalci su plesali narodno kolo pa je osnovana plesna škola te su učili valcer, tango, fox-trot; osnovan je jazz band „Caramba“; dolazila su kazališta iz Šibenika i Splita sa predstavama. Imao je Siverić tada 6 gostionica, 2 brijačnice, hotel, trgovine, ambulantu, školu, amatersko dramsko društvo …

Stranci su donijeli drugačiju kulturu te je domaće stanovništvo poprimilo ponešto od toga.

50-ih god. prošlog stoljeća zgrada sokolane povećana je te postaje Dom kulture. Organiziraju se kino predstave, a do danas je sačuvan jedino kino-aparat. Pri Domu kulture djelovalo je Radničko kulturno umjetničko društvo Rudar.

Nogomet se u Siveriću igrao puno prije nego je osnovan nogometni klub. Klub je djelovao s prekidima, a nakon svakog prekida mijenjao je ime. Najprije se nazivao Sretno pa Briket, a od 1938. god. do danas djeluje pod imenom Rudar.

Posljednjih godina Dom kulture bio je česta tema razgovora, zbog želje Siverićana da ga pretvore u  Muzej rudarstva.

Cijeli  Siverić, još od 1835. godine kroji jednu rudarsko-muzejsku priču.

Trebalo bi nastojati da budući muzej ne prezentira samo eksponate već da posjetitelja uvede u rudarstvo i rudarski život, iz vremena organizirane eksploatacije ugljena. U tu svrhu bi se moglo obnoviti nekadašnje zgrade i pogone koji su služili rudarima i upravnom osoblju.

Da nije "kiša" i ugljena, ne bi turistički vodiči udruge "Mihovil" iz Šibenika vidjeli Siverića i otkrili potencijal za razvoj turizma industrijske baštine, kakvog nema u Dalmaciji.

Poznati Siverićani:

Krsto Odak

Miroslav Lilić

Dado Adolf Topić

p.s.

Na naslovnoj fotografiji se vidi „ketnja“ - tračnice s "tetkama" koje su spojene velikim i debelim lancem (njem. Ketten). „Ketnjom“ se ruda prevozila iz velikog spremnika (koša) do „šeparacije“, na prosijavanje tj. granulaciju ugljena prema veličini.

Crno-bijele fotografije preuzete od „List župe Siverić“.