AUTOBUS U SNIJEGU I OSTALE DOGODOVŠTINE

Drugu godinu zaredom naša je udruga za svoje članove organizirala izlet povodom Međunarodnog dana turističkih vodiča, koji se obilježava 21. veljače, a želja nam je bila prije turističke sezone koja uskoro slijedi odmaknuti se malo od uobičajenih krajolika i tema, te se opustiti i družiti. Godinama smo naš dan obilježavali besplatnim razgledima za građanstvo, a sada smo se, s obzirom da smo osmislili projekt kroz kojeg organiziramo različite besplatne tematske razglede tijekom cijele godine, odlučili posvetiti sebi samima.

Ove smo godine organizirali dvodnevni izlet jer je u jednom danu nemoguće posjetiti oba dijela gorske Hrvatske – Liku i Gorski kotar. Na put smo krenuli 25. veljače, u pratnji oblaka i previsokih temperatura za ovo doba godine, no, kako ćemo kasnije vidjeti, veljača – prevrtača nije iznevjerila svoju narav, te nam je drugog dana donijela zimske darove.  Prva postaja u Lici: vojni aerodrom Željava – poznat kao najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza nekadašnje JNA nadomak kojega posjetitelje čeka devastirani zrakoplov kodnog imena Dakota sav oblijepljen naljepnicama moto-klubova među kojima smo prepoznali i one šibenske. Lokalna vodičica Sonja iz obližnjeg sela Deriguzi, koja osim što vodi turiste ujedno vodi i udrugu baba nakurnjača, odvela nas je duboko u utrobu Ličke Plješivice i njene podzemne tunele duge tri i pol kilometra u koje je svojedobno moglo stati čak 58 zrakoplova. Dok smo tapkali po mraku zastrašujućih željavskih tunela usput smo prešli šengensku granicu jer se vojna baza manjim dijelom nalazi u susjednoj BIH. Nakon upoznavanja s vojnom baštinom bivše nam države krenuli smo u upoznavanje prirodne baštine Like, točnije one podzemne, u novootvorenom prezentacijskom centru Speleon u blizini Rakovice. Uz stručno vodstvo i podosta multimedije saznali smo zaista mnogo o špiljskom bogatstvu ovoga kraja, no u Baraćeve špilje nismo mogli. Zatvorene su za posjete u zimskom periodu zbog hibernacije tamošnje kolonije šišmiša. Na putu prema Gorskom kotaru zastali smo u Sirani Turkalj gdje smo nakon degustacije više vrsta sireva, među kojima se isticao čuveni lički škripavac, ispraznili sve police. Za prenoćište smo izabrali hostel Fužinarska kuća u Fužinama, centru, kako smo saznali, najprosperitetnije goranske općine. Vlasnik hostela, Splićo koji je, po vlastitom priznanju, utekao iz Splita, dao nam je odriješene ruke kod korištenja zajedničkih prostorija što je rezultiralo bučnim natjecanjem u društvenim igrama, dok su djeca igrala stolni tenis. Za vrijeme večere padala je obilna kiša, koju je, baš u duhu veljače, zamijenio snijeg, kojeg smo, kao pravi Dalmatinci gledali kroz prozor uz pitanje „ 'oće li se primit' ?“ Primio se već u sljedećih petnaest minuta, i padao cijelu noć, da bi do jutra zatrpao i naš autobus, pa su alarmirane sve službe, s naglaskom na lopatu.

Dok je dolove i brijeg bijelio snijeg, a mi u bajkovitim Fužinama ispijali prvu jutarnju kavu, iz Crikvenice je prema nama oprezno i polako vozila kolegica Sandra da nas povede u obećanu šetnju oko jezera Bajer. Najstarije je to akumulacijsko jezero napravljeno sredinom prošlog stoljeća i izletnička je meka ovog kraja. Diveći se u šetnji rajskim ljepotama Gorskog kotara teško je povjerovati da su u srednjem vijeku ovaj kraj nazivali Vražji vrt. Prošetali smo nekih devet kilometara kroz visoki snijeg koji je nošen vjetrom padao sve krupnijim pahuljama, grudajući se i uživajući u pogledu na brojne potočiće, nalik onima iz pjesme o malom zeki, koji su se sa svih strana ulijevali u jezero. Ono što nismo uspjeli prethodnog dana, ući u podzemni krški svijet, ostvarili smo posjetom špilji Vrelo koja je otkrivena sasvim slučajno, pri miniranju prilikom izgradnje akumulacijskih jezera. Kuriozitet u toj špilji je vrelo po kojoj nosi ime, te jezerce i potok koji kroz nju protječe, a zbog ravne konfiguracije terena u potpunosti je prohodna za osobe u invalidskim kolicima. Po programu smo zatim trebali do Kaštela Zrinskih u Brodu na Kupi, no zbog sve nepovoljnijih vremenskih uvjeta odlučili smo se ipak za raniji povratak kući. I tako je počeo neočekivani i neplanirani team building Zadruge Ljubanovac, pardon, udruge „Mihovil“, jer je naš autobus ponovno doživio sudbinu sličnu onoj vlaka u snijegu.

Zaustavili smo se na Janjču, koje nam je silom prilika u sljedeća 24 sata postalo drugi dom. Osoblje restorana reklo nam je kako od otvorenja Dalmatine ne pamte situaciju kao ova u kojoj su apsolutno sve ceste koje povezuju kontinentalni dio i obalu Hrvatske zatvorene za promet. Ostati na Janjču pokazalo se kao mudra odluka, jer je svega nekoliko desetaka kilometara dalje niz autocestu, na popularnom odmorištu Macola došlo do krkljanca. Mi smo naše Janjče dijelili sa samo još dva „povratnička“ autobusa: splitskim koji se vraćao s izleta u Veneciju i sinjsko-torcidaškim koji se vraćao s utakmice Dinamo – Hajduk iz Zagreba, te nekoliko osobnih automobila i dva-tri kombija interventne policije, zlu ne trebalo. Vijesti o rapidnom popunjavanju prihvatnih centara u okolici učvrstile su našu odluku da noć provedemo u autobusu. No prije toga trebalo je u restoranu spojiti stolove i zbližiti se s ostalim ljudima koji su skupa s nama „zapeli u snijegu“, održati cjelovečernji program s redom viceva, redom storytellinga, vrhunac kojega je bio urnebesni stand-up nastup kolegice (podaci poznati Udruzi) koja nakon ovog slobodno može razvijati karijeru na tom polju.

Oko dva sata poslijepodne trećeg dana našeg produženog izleta ceste su se počele otvarati. Sa sjetom smo se oprostili od Janjča, sa zebnjom prošli onih nekoliko kilometra tunela sv. Rok koji pri svakom novom prolasku i dalje ostavlja dojam portala u drugi svijet. Dok smo se oprezno spuštali po tek očišćenoj cesti prema vjetrovitom mostu doživjeli smo nezaboravan trenutak u kojem nas je kroz tmaste oblake obasjalo zlatno Sunce Dalmacije uz zvuke istoimene pjesme. Ono što je obilježilo ovaj izlet nedvojbeno su uspomene koje će nam ostati za cijeli život, stoga je najprikladniji "hešteg" koji ide uz ovu objavu onaj popularni #creatingmemories. Uz sve to ostaje nam i podsjetnik o snazi zajedništva i izvlačenju najboljega iz svake situacije u koju nas život dovede. Jedva čekamo sljedeći izlet u istom društvu!