U subotu, 31. listopada 2026., dok je većina ili brala maslina ili posjećivala grobove najmilijih, okupilo se ispred Gradske knjižnice na Poljani desetak sugrađana željnih novih spoznaja o književnicima Krešimirova grada. A upravo povodom 960. obljetnice njegova prvog spomena, Knjižnica je organizirala turu koju je kreirala i izvela Zlatka Rodin, članica naše udruge. 

Na samom početku sudionici su dobili zadatak rasteretiti Zlatku koja je ponijela veliku torbu punu knjiga. Bila su to djela šibenskih pera o kojima se kasnije na turi govorilo, a svatko je u šetnju poveo jednu koju je u datom trenutku trebalo prezentirati. Ispred zgrade Knjižnice na Poljani, čije ponovno otvorenje svi s nestrpljenjem iščekuju, pričalo se uvodno o povijesti same Knjižnice - u koje je sve prostore kroz prošlost selila, ali i kakvu je konkurenciju imala, da bi se u svijet šibenskih pera uputili upravo s književnikom čije ime nosi - Jurjem Šižgorićem. 

Prešavši most do Perivoja Roberta Visianija zastalo se poslušati uzbudljivu priču o radu i uspjehu našeg velikog botaničara koji je zadnjih godina Šibenčane toliko inspirirao da mu je posvećen Festival prirode Flora Dalmatica koji traje kroz cijeli travanj. Nešto niže u istom perivoju - po šibenski Đardinu - na mjestu gdje se nekada nalazio njegov spomenik, ispričana je životna priča čovjeka kojeg su u njegovo vrijeme nazivali dikom Šibenika. Nikola Tommaseo spletom povijesnih okolnosti izgubio je spomenik i spomen-ploču na rodnoj kući, ali ipak ispred te iste kuće dobio trg, dok su bista jednog i spomen-ploča drugog od Tommaseovih kolega po peru i ljubavi prema rodnog gradu, ali ne i po političkim opredjeljenjima, doživjele različite sudbine. Riječ je o Simi Matavulju i Vinku Nikoliću. Tu se i povela zanimljiva diskusija o umjetničkoj vrijednosti njihovih djela, zaslugama, kao i politici.

Od politike se nije dalo tako lako pobjeći jer su dva Vrančića - Antun i Faust, dobili svojih 10 minuta ture ispred palače Vrančićevih, a obojica su, zna se, bila visoko pozicionirana na habsburškom dvoru. Ipak, ono čime su nas zadužili njihova su književna djela, a s obojicom je posla imao, također književnik, Ivan Tomko Mrnavić, koji je posla imao i s Jurjem Barakovićem - Zadraninom u egzilu koji je u svojoj Vili Slovinci dao prekrasne opise Šibenika i njegove okolice. Od čak četrnaest Divnića koji su se na neki način okušali u pisanju, za ovu je turu izabran Frane koji nam je ostavio svoje kronike o Kandijskom ratu. Koje stoljeće kasnije u Šibeniku deset godina djeluje Andrija Kačić Miošić alias Starac Mjelovan koji je naš narod zadužio legendarnom Pismaricom, kako je puk volio nazivati njegov Razgovor ugodni naroda slovinskog.

Na katedralnom trgu sam kraj ture je bio rezerviran za nešto suvremenije autore. Ivo Brešan predstavljen je ispred zdanja čijoj je izgradnji posvetio povijesni roman Katedrala, ali i par skala niže od kuće u kojoj je živio Đani Dragičević koji ga je nadahnuo za uspješnicu Ptice nebeske. 

Za sam kraj su na red došle dvije pjesnikinje, svaka iz svoga stoljeća, staleža i s uvelike različitim životnim okolnostima. Pokraj nekadašnje kuće Vidović koja gleda na zapadni portal katedrale, Zlatka je sažela ono što je kojih desetak dana ranije kolegica Karmen ispričala na turi posvećenoj Ani Vidović, a dok smo s istog mjesta pogled mogli pružiti negdje prema Zlarinu, tura je zaključena s našom najvećoj pjesnikinjom Vesnom Parun koju su za Šibenik vezivale brojne uspomene.