Na " visinskim" u Sinju - GDJE NAM SE IZLEGLO ŽDRIJEBE

Drž, ne daj, hoćemo- nećemo ipak nas se uspilo skupit deset za izlet u Sinj i posjetu tamošnjim muzejima i ergeli. Kako reče Dario Mikulandra, jedini kolega među kolegicama, bile su to visinske pripreme za ovogodišnju sezonu koja je sudeći po odazivu nekima već dobrano počela. Oni koju su propustili mogu samo žaliti ... jer i ako sve ovo prođu što smo prošli mi teško će imati priliku biti za stolom u restoranu s jedinim slavodobitnikom Alke kojemu je to čak tri puta pošlo za rukom i ujedno jedinim alkarom koji se natjecao s rođenim sinom. Ovo moramo zahvaliti našem vozaču Rinu isto tako posebnom čovjeku koji je radio s dosta šibenskih vodiča - mnoge od nas poznaje (kao i oni njega), a na prvu je njezinu turističku turu - spomenimo tek jedan detalj - vodio i nekadašnju ministricu Pave Župan Rušković koja je započela kao turistički vodič i našem Rinu ostala u lijepim sjećanjima.

U Sinju smo tako prvo posjetili Muzej Sinjske Alke o kojoj smo stvarno mogli doznati sve što nas je zanimalo od našeg domaćina Tomislava. Moderan - suvremeni muzej koji pruža pravi doživljaj zahvaljujući upravo zaljubljeniku u svoj Sinj, te ne samo njegovu već i svjetsku UNESCO - vu baštinu. Neću vam ništa više reći ni o muzeju ni o njegovoj građi - posjetite, uvjerite se. Sigurno je to jedini muzej čiji eksponati za trajanja Alke napuštaju muzej i koriste se u manifestaciji kao uporabni, a ne samo dekorativni predmeti (odjeća alkara, štitovi, konjska oprema...)

Nakon ovog slijedio je franjevački muzej, bolje reći njegova arheološka zbirka, koja valjda više vrijedi i ima predmeta za 3-4 svjetska muzeja. Naša Diana B. bila je naravno najoduševljenija svojom kamenom imenjakinjom iz rimskog doba i najžalosnija zbog nemogućnosti adekvatne valorizacije, prezentacije i zaštite ne samo rimske božice već i drugih ništa manje vrijednih i jedinstvenih primjeraka iz franjevačke zbirke.

Za stolom u restoranu Fantazija pridružio nam se sinjski alkar Joško Marić koji je tu vitešku igru osvojio 1978., 1990. i 2000 godine ( bilo je tu naravno i "čoja" i "bara" ali uz ovolike "alke" manje vrijedno spomena!) Kako sam kaže prvu je pobjedu na Alki osvojio za vrijeme Tita, drugu upravo one godine kad je Tita kao pokrovitelja zamijenio Franjo Tuđman i treću kad je na Tuđmanovo mjesto došao Mesić!!! Joško Marić bio je i prvi maloljetnik koji je trčao alku ( pustilo ga iz vojske!) i sve do sada jedini koji se istovremeno natjecao s rođenim sinom. Sretan je, kaže jedino, što nije nikad došlo do pripetavanja sa sinom, a da je trebalo molio bi samo da trče prije sina kako ga ne bi optužili da je pobjedu prepustio sinu! Inače, sin još uvijek trči, ali nije bio slavodobitnik. Da će tradicija biti nastavljena živi je dokaz petogodišnji unuk već zaljubljenik u konje... A konje smo na najveće Tinino zadovoljstvo upoznali iz prve ruke u alkarskoj ergeli koja je ipak najviše raznježila našu Ivanku. Nije bilo konja kojeg nije željela podragati ( makar je i ugrizao) a kad je vidjela prvo ždrijebe izletilo je i pitanje - kad se izleglo?

Iako su neki još željeli ostati među konjima, na kraju smo posjetili crkvu svetog Spasa i izvor Cetine. O crkvi smo stvarno dosta doznali od naše Diane - divili se njezinoj sačuvanosti i originalnosti, dok smo o izvoru Cetine doznali samo ono što piše na prigodnoj tabli. Falio nam neko iz biologije i prirodoslovnih znanosti .. Planinari kažu zato ćemo doći i drugi put...