VRIDILO JE...

SIJELA S GUVNA - UMIJEĆE PRIPOVIJEDANJA – Izlet  Šibenik- Šupe-Otavice- Drniš -Šibenik

Je li odluka o pohađanju radionice Umijeće pripovijedanja u Šibeniku bila ispravna?!

Započela je ta radionica u studenom prošle godine i evo, završila nakon skoro 5 mjeseca.

Disali smo, opuštali se, kreirali tropsku kišu, svirali na rezonantnim kutijama, radili stilske vježbe, razgibavali facijalne mišiće brzalicama, glumili, plesali, formirali staklenu zmiju, pumpali – ispumpavali se, muzicirali i još puno toga, i pri tome se dooobro zabavljali.

Napredak u našem pristupu, pa i samoj tehnici pripovjedanja, bio je vidljiv nakon svakoga radnog dana. Bilo nas je 16, od toga nas 3 smo dolazile iz Splita. A i naša voditeljica radionice je Splićanka. Kada smo predzadnji put vozile prema Šibeniku, nije mi se išlo, već tjednima varam planinu s ovom radionicom. A planina me zove!

I onda sam ušla u Civitas Sacra, prošla kroz portal, ugledala prijateljska lica i čarolija je mogla početi. Da, bilo je to više od umijeća pripovijedanja! Bila je to i čarolija, i edukacija, i zezancija i terapija.

Ovu subotu imali smo terensku nastavu - izlet kao posljednji dan radionice.

Najprije smo otišli u selo Šupe, koje se nekako stalno spominjalo tijekom naših radionica. Naime, u njemu se nalazi najstarije guvno u šibenskom zaleđu, upisano u Katastar još za vrijeme Austro- Ugarske krajem 19. stoljeća. Ime ovog našeg projekta je Sijela s guvna, pa se tako često spominjalo to guvno iz Šupića. Ono je u posjedu obitelji naše kolegice Ivanke, koja nam je već na prvoj radionici obećala posjet selu Šupe.

I kako su nam Ivanka i Joško Šupe obećali, tako je i bilo. Kada smo busom stigli u selo, već je cilo selo bilo tu. I svi su (njih sedam) nam poželili dobrodošlicu. Ali nismo došli samo na guvno, u Šupićima ima i drugih atrakcija. U tako malome selu nalaze se još uvijek 4 kovačije. Ponosni vlasnici otvorili su vrata radionica, pokazali, prezentirali i svoje alate i svoje umijeće. Lipo je vidit te stare radionice još uvik u pogonu. Sada se u njima izrađuju lusteri za restorane ultra modernog dizajna, kovane ograde, vješalice u obliku violinskog ključa... Neće ovdje izumrijeti taj stari zanat!

Često sam na Krki i ona pjaceta s kužinom, kovačem i tkalačkim stanom su mi uvijek bitan dio razgleda. Ova priča o kovačkoj tradiciji u šibenskom zaleđu mi je baš,baš...

Nakon toga Ivanka i Joško su nam prezentirali vršidbu žita na guvnu. Joško je glumio stožinu, a Ivanka konja. Ne samo da su odlični ljudi, oni su pripovjedači, glumci, zabavljači i vrsni domaćini. Već nakon 30 sekundi njihovog performansa shvatili smo i tehniku i poantu. Guvno nam je poslužilo još i kao pozornica za pričanje priča, ali i kao idealno misto za jesti Ivankine kolače i to 2 vrste: bezglutenski s orasima, bajamima, lješnjacima, čokoladom...i drugi s višnjom i čokoladom...mmmm. I više smo jeli, a manje pričali! A nemoš' pričati punih usta!

U programu je bilo poslušati priče Joškove mame Cvite, vitalne osamdesetogodišnjakinje. Imala je ona nama puno toga za ispričati. I kako je bila dite, i kako se živilo tada, pa onda običaje koji su obilježili vrime kad je bila cura, pa cura za udaju, pa mlada nevista... Vješto je Cvita gradila svoje priče u maniri iskusne pripovjedačice, koja ona zapravo i jest. Dobro smo se zabavili, a bo'me i nasmijali. Mene se dojmilo njeno samopouzdanje, samopoštovanje, njena ljubav prema sebi koju je ona imala još kao mala curica. A znamo, da je samopouzdanje ključ!

Nastavljamo put prema Otavicama, prema Meštrovićevom mauzoleju. Sada mikrofon u busu, a i vani preuzima Josipa. Ona postaje naš domaćin. Toga dana Meštrović i njegova priča o Ludom Mili bili su okosnica svih priča. Bili smo u šibenskom zaleđu, u kraju odakle je potekao Ivan Meštrović. On je napisao priču o Ludom Mili, koji uopće nije lud, čak dapače.

Boravak u Otavicama iskoristili smo za razgled, za fotkanje u i ispred samoga mauzoleja, pa i za malu okrijepu. Irena nam je ispekla njenu toliko spominjanu focacciu, a uz to je bilo i drugih delikatesa, a pošto smo nedaleko od Drniša, nije teško pogoditi što se još jelo...

Naša slijedeća destinacija je bila srednjovjekovna mlinica na Čikoli u Drnišu. Josipa nas je uvela u mlinicu obnovljenu u duhu vremena kada je mlinica radila.

Povijesni izvori navode da mlinica potječe iz 15. stoljeća i da je pripadala Nelipićima. Unutra se, između ostalog, nalaze dva stola koja smo iskoristili za naše sijelo, te slušali ovaj put Sandrinu i Tininu priču o Ludom Mili.

A kad se približilo 15 sati rado smo otišli na dogovoreni ručak. Čista arija, sunce, dan ispunjen pričama, zanimljivostima otvorilo nam je apetit. Od ranoga jutra smo često jeli i uvik- dobro jeli! Poznati restoran je ispunio naša očekivanja. Uz puno smija, rekapitulirali smo događaje od ciloga dana i pravili planove za nova druženja ove šibensko-spli'ske-zadarske Moćne gomilice.

Maja, Luisa i ja dolazile smo iz Splita na ove radionice. U početku je bilo čudno! Pitali su nas, kako to, kako vam se da, je li vridi truda ..!???

I na kraju, evo odgovora! VRIDILO JE...!!!

Vridilo je svake sekunde učenja i sudjelovanja u nečem drugačijem, micanja zamišljenih barijera, savladavanje vještina pričanja i građenje priča, suočavanje s tremom...

Ipak najvridniji su ljudi, nove osobe, nova prijateljstva. Hvala našoj voditeljici radionica Jasmini, hvala Ireni, Ivanki, Silvani, Sandri, Zlatki, Draženi, Karmen, Merici, Josipi, našoj zadranki Aniti, mojim suputnicama Maji i Luisi, te pokeru asova-Tini, Antoniji, Zvonimiri i Danijeli! Bila je čast i zadovoljstvo služiti i družiti se s vama!

Crn jarac, crn trn, crn brsti trn! – naša odjavna špica

P.S. S jednim poznanikom sam se sada već jaaako dobro upoznala, i postali smo veeeeliki prijatelji! Da, da, hvala ti Šibeniče grade!