Šibenska nevista, moja priča: I Gabi i Kemo

Tri  različita svita - tri govora- tri karaktera = jedna županija ! Trebalo mi je pola stoljeća za upoznat, za prihvatit, za zavolit. Ali 50 godina nije malo za jedan život! Dovoljno za ostat il otić! 

PRIMOŠTEN

- Uzmi ćerce pot, napi se, pa sid ko mene na banak. 

- Šta kaže, pitam zbunjeno zaručnika, Primoštenca s kojim sam upravo iz Pariza, preko splitskog aerodroma, doletila u Primošten, u tzv.  Petrinovu ulicu. Čitaj ovo zadnje: potleušicu u starom selu, ispod crkve. 

Ma, kakav prijevod, proradi moj francuski: pot je lončić, a banak klupa. Fala Bože, što smo se sreli u Parizu pa razumim buduću svekrvu. Hoće li i ona moj "sarajevski"?  Nije trebalo! Pogotovo onda kad me u fibri i trudnoći trljala domaćim prošekom i podigla na noge iz kreveta, jedne hladne primoštenske zime. 

A kad su stigla dva unuka nje više nije bilo, kao ni moje mame.

ŠIBENIK 

-  Hladno proljetno jutro, gotovo sumrak i neka čudna magla. Šibenik prazan, samo božanstveno mirišu krafne i kiflići iz Bobisova starog pogona iza dućana u Kalelargi. Tri koraka do Radija, u Ulici Božidara Petranovića, skoro iskoči pred mene starica u crnom. Vlajina bez dileme!

- Je l ovo rišćanska crkva !? 

Molim !?  - samo u glavi pitam samu sebe. A  onda odnekle iz malog mozga, profesorice književnosti izleti Simo Matavulj. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme. 

- Je ! kažem ponosno pokazujući na ulaz u pravoslavnu crkvu koju -iskreno- sve do tog trenutka nisam doživljavala. 

DRNIŠ 

-  Znate li Vi da sam se ja tu rodio u Drnišu, skoro preko puta pravoslavne crkve, a da nikad nisam u njoj bio? Hvala Vam.

  Ispred nekadašnje drniške bolnice slična izjava:

 - Ja sam devedesetih godina bio jedna od posljednjih beba rođenih u drniškoj bolnici, odnosno rodilištu. 

Kaže mi to jedan drugi sudionik prve turističke ture organizirane za Drnišane nakon što sam pozdravila Primošten i šibensko radijsko dopisništvo HRT-a, a podstanarsku   adresu zamijenila prvom vlastitom nekretninom stečenom tek nakon umirovljena .

Preseljenje u Drniš moja je treća županijska priča i nadam se posljednja. Iz nekih djetinjih sjećanja izronili su mirisi polja, snijega, maglovitih jutara i riječi poput avlija, kapija, minaret, džamija....

Nakon dugih pola stoljeća i Gabi (Šibenska nevista) i Kemal Monteno (Sarajevo, ljubavi moja) putokaz su ispunjenosti, zadovoljstva i obične, male ljudske sreće. 

P.S.  Posvećeno svim šibenskim nevistama