MYSTERY DESTINATION TOUR – INDUSTRIJSKA BAŠTINA SIVERIĆA

Budući da ove godine naša udruga slavi 15. godišnjicu postojanja, članovi su pripremili bogat, i to uglavnom tematski program za cijelu godinu namijenjen široj publici. No danas je „mama“ naše udruge, točnije osnivačica i prva predsjednica Diana Bolanča počastila isključivo nas članove koji do zadnjeg trenutka nismo bili upoznati niti s destinacijom na koju idemo kao ni sa samom temom. Prijavili smo se na tzv. mystery destination tour i sve što smo znali jest da je tajanstvena lokacija udaljena nešto više od pola sata vožnje od Šibenika. Nakon dogovorenog susreta nasuprot benzinske crpke u Drnišu krenuli smo dalje automobilima za Dianom, kao pačići za mamom patkom, znatiželjni i puni povjerenja. Za nekoliko minuta shvatili smo da smo se, navođeni, parkirali u dvorištu ispred neidentificiranog devastiranog objekta i polako su se počele paliti lampice: ovo je Siverić, dakle idemo u rudnik!!!!!

Diana je zaista odradila rudarski posao jer istražiti povijest siverskog (tako se kaže!) rudarstva, otkriti priču svakog zdanja u nekadašnjem rudarskom gradiću, sudbine ljudi, rudarske običaje, te pomoću svega navedenog rekonstruirati društveni život vremena u kojem je Siverić živio svoje najbolje dane pa sve to još staviti u širi kontekst naglog industrijskog razvoja šireg šibenskog područja s kraja 19. i početka 20. stoljeća – iziskuje vremena, truda i ljubavi. Šetajući po današnjem Siveriću lako je bilo uvući se u Dianinu priču koja nam je pred očima projicirala film života nekadašnjeg Siverića. Saznali smo koliko je težak bio rudarski posao, kakve veze sa Siverićem ima obitelj Rothschild, zašto se jedna od glavnih ulica u Siveriću zove Put vile, zašto rudarsko odijelo ima baš 28 botuna, ali i naučili neke nove riječi kao što su npr. „vimper“ i „ašpel“, kao i da se u Siveriću riječ „tetka“ ne odnosi na očevu ili majčinu sestru nego na vagoncin kojim se prevozio ugljen.

Negdje na pola ture dočekao nas je Joško Bukarica, zaljubljenik u Siverić, aktivist za očuvanje okoliša, edukator za mlade o opasnostima od mina i pjevač zabavne glazbe, obučen u majicu sa znakovitim sloganom „Susreti s lokalnim stanovništvom“. Joško nam je pokazao svečano rudarsko odijelo napravljeno po uzoru na ona originalna koja, nažalost, nisu sačuvana.

Cijela Dianina rudarska štorija vodila je svom očekivanom cilju – puteljkom zaraslim u draču, bršljan i bljušt, kao patuljci u koloni jedan po jedan, spustili smo se do samog okna. Ako je mogao Franjo Josip, zašto ne bi i mi? Put nam je prepriječila ruzinava električna lokomotiva za koju se nadamo da će postati eksponat budućeg Muzeja rudarstva kojeg Grad Drniš namjerava otvoriti u nekadašnjem siverskom Domu kulture. Prilika je to koja bi se trebala iskoristiti za revitalizaciju cijelog mjesta, prenamjenu ostalih napuštenih objekata, te uključivanje lokalne zajednice u kreiranje turističke priče o industrijskoj baštini ovoga kraja.

Nakon što smo otkrili tajne ove sada više ne tako tajanstvene, ali zato ne manje fascinantne destinacije, okrepu smo pronašli na terasi Nogometnog kluba „Rudar“ čije su klupske boje zapravo one rudarske – crna i zelena. Uz kolače i kavu sabrali smo naše dojmove i sa stajališta struke zaključili kako ova i ovakve ture itekako imaju svoje mjesto na tržištu. (Mala napomena: kolače su ispekle lokalne gospođe, no naša službena udrugarska slastičarka Ivanka također je dala doprinos u vidu svojih popularnih kiflica).

Nakon ovog edukativnog druženja, uvučeni u avanturu potrage za zaboravljenom baštinom, postali smo ambasadori Siverića koji će priču entuzijastično širiti dalje. Dok čekamo realizaciju velikog projekta Muzeja rudarstva preostaje nam samo da budućnosti industrijskog turizma u Siveriću poželimo rudarski „Sretno!“