Kako skužiti Meštrovića - od Vrela do Zdenca

Ima jedna Modra rijeka - napisao je davno pjesnik Mak Dizdar. A ta Modra rijeka - za mene, vodiča, je Ivan Meštrović. Kako doći do rijeke, kako je preplivat? Korak po korak - ne moš drukčije.

KORAK PRVI - Vrelo života, narudžba bečkog mecene Wittgensteina za predvorje palače u Beču. Prije useljenja u palaču fontana se pojavljuje na izložbi Secesije. Wau!! Svi su je zapazili - publika, kritričari, umjetnici velikih, zvučnih imena. Talent koji obećava - pišu bečke novine. Fontana sačinjena od crnog granita. U središtu - decentno - ženska dojka na ženskom torzu (svaka majka zna kako se doji dijete!). Oko nje svi oni koji mlijeko piju ili su ga davno pili. I Vrelo je popilo svoju dozu, pa se poslije Drugog rata našlo u drniškom novom parku autorovom voljom i željom da se oduži dojci koja ga je prva zadojila (kopija je Vrela života nedavno napravljena i postavljena u stalnom postavu drniškog muzeja).

KORAK DRUGI - Otavice i Mauzolej (Crkva presvetog Otkupitelja). To je snaga zavičaja (materino mliko) malog Ivana pretvorila u velikog Čovika - arhitekta, pjesnika, slikara, KIPARA, političara - nakratko (srećom za umjetnost!!). O zavičaju ne treba trošiti riječi, oni koji ga se ne stide postanu veliki i bogati (ne u novcu, dakako). A od zavičaja, dalje ja neću. Tamo negdje daleko ona je Modra rijela dublja i opasnija, odnijet će me u nepoznat kraj o kojem ne znam ništa. Ostajem u Otavicama - nedovršenoj kupoli mauzoleja tek u skicama onog što Meštrović planira postaviti na nebu svog groba u kojem će biti opet svoj među svojima. Tu su i svi bogovi i vjere koje je spoznao on, Meštar, gazeći svojom Modrom rijekom. Među njima, nebeskim bogovima, nađe se i po neki zemaljski... On sam iz zaleđa nekog zaleđa postaje Michelangelo, najveći od najvećih kojem se divi i iz čijih usta govori u svojim esejima. 

Vidi li se to i na Zdencu života? Dakako! Gola tijela, tijela uz tijela (htjeli su ih čuvari morala sakriti pa su ih na pola spustili u ograđeni limb - ha,ha,ha). Možda bi da se netko potrudi, našao identične poze na Sikstinskoj kupoli. A ono što se ne vidi to Čudo od Vlaja (tako su ga zvali Splićani u početku) Zdenac je stvorio sa svega 22 godine života iza sebe. Jesam li skužila Meštrovića? I te kako - od drniškog Vrela do zagrebačkog Zdenca preko jedne posebne izložbe sve je postalo jasno. Valja samo s onim starcem pogledati u dubinu Zdenca jer kako reče pjesnik Mak ... valja nama preko rijeke...

P.S. Tko ne zna pjesmu Maka Dizdara neka je pročita ili posluša Indekse, oni su je uglazbili.