Božićne užance - Proslava

Naše drage članice su na najbolji mogući način obilježile kraj ove rođendanske godine, i to a kako drugo, nego Proslavom. I to ne bilo kakvom proslavom, već onom pravom , tradicionalnom, pomalo zaboravljenom , koju naša Udruga „čupa“  iz zaborava .

Pa da se vratimo na početak Juraj Šižgorić piše o proslavi Božića u 15. stoljeću.

“I kao što su se za vrijeme Saturnalija u Rimu dječaci igrali orasima, a odrasli se ljudi kockali, donosili darove i zauzvrat dobivali na gozbi druge darove, tako se taj običaj održava u gradu Šibeniku o najvećoj svetkovini, Rođenju Gospodinovu, u onom mjesecu u kojem su to oni radili u okviru Saturnalija, a mi, uklonivši pogansku zabludu, za vrijeme Božića. Zato Seneka piše o tome Luciliju ovim riječima:’ Prosinac je mjesec kad je Rim u najvećem poslu. Sve odzvanja od silnih priprema’. Na najsvečaniji dan, na Božić, svetkujući taj blagdan ovdje jedan cjeliva drugoga javljajući time kao zalogom mira da je došlo vrijeme spasenja i da se rodio tvorac mira, za kojim je silno čeznula čitava zemlja i čijoj se ljepoti divi sunce i mjesec”.

(J. ŠIŽGORIĆ, O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku)

I tako je došlo vrijeme  da se i mi okupimo oko naše Sandre, Josipe, Tine i Antonije .

Iako je bilo cičavo, kako bi se u nas reklo, bilo nam je toplo oko srca, skupilo se tu dosta svita ( nas po 30 za svaku grupu ), svi su došli u dobrom raspoloženju  da čuju zanimljive priče koje su naše vrijedne vodičice iskopale i spasile od zaborava i tako je priča krenula . Od sv. Frane, gdje smo se skupili, preko Medulića, sv. Ivana, sv. Luce, preko  Katedrale i na kraju sv. Nikole. Pripovijedalo se tu o starom Rimu, da nam se približi malo otkada sežu počeci tako lijepe tradicije, o sv. Barbari i malom Božiću, naravno uz čašćenje Ivankinim neodoljivim rafiolima (isto tradicijsko slatko za Proslavu) i rakijom travaricom. Bilo je tu svega, svi su ponešto ponijeli, a prije svega dobrog raspoloženja kako i priliči jer poanta Proslave i jest izaći, počastiti sa svim što imaš i družiti se. Važno je isto tako  tih dana zaboraviti na neprijatelja, oprostiti, te s kim si u svađi biti u dobro .

Čulo se tu još o svetoj Katarini kokošici, misec dana do Božića, sveta Kata snig na vrata , sveta Kate – pari k'ognju gnjate, o svetoj Luci (naravno ispred njihovog samostana ). Dotakle su se one i židovskog kralja Heroda,  pokolja Nevine dječice, kad je dao ubiti svu mušku djecu u Betlehemu i okolici od dvije godine na niže, i zašto su neudane djevojke na blagdan sv. Luce ispisivale ceduljice, pa o zvonima našeg grada (kako je to lipo Vice Vukov opivao „zvonila su za oluje , za vjenčanja , za živote i zadnja putovanja“), i kako sežu još od vremena prije Krista, a pričaju svoju priču. Prisjetile smo se tako sa sjetom našeg zvona kraj sv. Krševana i njegove priče koja nam eto fali, ali mi ga još tu vidimo i pričamo njegovu priču kao da je tu 😊

Prije samog kraja ovog zanimljivog vremeplova došli smo do naše Katedrale, malo prije ponoći i zvonjave. Tu smo se  još prisjetili povijesti katedralnih zvona ( kojih danas više nema ) i Teodoševića kule, a onda nas je prijatelj (jedna prelijepa kujica ) svojim originalnim pjevom podsjetio da je vrijeme da se uputimo prema sv . Nikoli.

Zvonu zvona u ponoć po gradu .. sva su zvona više-manje zanimljiva, ali na električni mehanizam. Ali zvona koja su nam pružila istinski ugođaj, onako kako treba biti i kako je Sandra objasnila „ne zvonu ona, nije to zvonjava , to je stvaranje melodije“. To je umjetnost tuckanja batom po zvonu kojeg još baštini naš sugrađanin Lovrić – Caparin, a prati ga unuk koji će to umijeće, nadamo se, preuzeti jer to što nam je poklonio, ta posebna zvonjava, ta neodoljiva svirka za Proslavu, bilo bi šteta da padne u zaborav. Meni je srce bilo veliko kao kuća. Svi smo bili kao hipnotizirani. Taj neki ponos, ta zvona, ta melodija, teško se to može opisati, to se treba doživjeti. Zato dogodine jedva čekam novu Proslavu  i  taj doživljaj koji je specifičan samo u našem gradu i u još nekim mjestima naše Županije .