Arsen Dedić - naš akademski težak

Blagdan sv. Mihovila, 29. rujna - dan je grada Šibenika, ali i naše udruge koja nosi ime tog krilatog zapovjednika nebeske vojske. I ove je godine Udruga odlučila darovati građanima razglede – čak tri tematska, a onog koji predstavlja novinu, jer se bavi jednim suvremenim šibenskim velikanom, pripremila je naša Sandra Grgas.

U Šibeniku, a i šire, dovoljno je reći Arsen i svima je jasno na koga se to ime odnosi, što je rezervirano samo za najveće. Čovjek čije ime znači „i lijek i otrov“ nije skrivao ljubav prema rodnom gradu – poznata je ona njegova „Šibenik i ja volimo se javno“ kao parafraza njegove pjesme Zagreb i ja volimo se tajno. Tako je i sama tura započela kod skulpture grada, ispred Krešimirova doma, što je u startu sugeriralo kako nas Sandra neće voditi uobičajenom rutom po kalama gradske jezgre. Uz zvuke Sve što znaš o meni koji su izvirali iz prijenosnog zvučnika zašli smo u Arsenovu Varoš – mini prijestolnicu šibenske pisme.

Valjalo je krenuti od obiteljskih korijena, stoga je priča o Arsenovim precima počela ispred šibenskog pravoslavnog groblja na kojem se nalazi grobnica njegovih roditelja Jovana i Jelke. Uz zvuke pjesme Majka Hrabrost laganim smo se korakom potom spustili niz čuvenu Ulicu Nikole Tesle i uvukli se pred dvorišna vrata na broju 41. Da Arsen još živi u svom gradu dokazali su nam oni koji ga se itekako živo sjećaju - njegovi susjedi s kojima smo, nakon Sandrinog nabrajanja anegdota iz Arsenovog djetinjstva, proćakulali preko prozora. Na tom su se prozorskom pragu izredale sve generacije obitelji jer je baš svatko imao nešto važno za podijeliti s nama o našem pjesniku opće prakse – baš kao da su dio naše ture Ispričaj mi svoju priču, u kojoj građani uzimaju ulogu vodiča. S pjesmom O, mladosti krenuli smo iz ulice Arsenovog djetinjstva prema njegovoj zrelosti. Šetajući još uvijek po Varošu obišli smo mural na Mimincu sa stihovima Arsenove pjesme Kite napisane za Klapu Šibenik, poslušali naslovnu temu iz Glembajevih, sjetili se opjevanog Kina Sloboda na mjestu kojega se danas nalazi Katolički dom u Težačkoj ulici te tako došli i do prostorija Šibenske narodne glazbe koje je Arsen bio član. Budući da je ipak bio Dan grada i da su se glazbari upravo vraćali s nastupa, imali smo bliski susret s njima u tijesnoj ulici gdje su nam Darko Gulin (vrhovni glazbar i autor knjige Arsenizmi) i nekoliko starijih glazbara ispričali pikanterije o našem višem pjesniku iz nižih pobuda.

Prešavši cestu prema Starom pazaru napustili smo Varoš i našli se ispred kultne Marende (uz glazbenu podlogu Arsenove Marende, dakako) gdje smo se s nostalgijom prisjetili šibenskih toverni i tovernaškog načina života iz kojeg je Arsen od starih Šibenčana crpio inspiraciju, posebice za svoj klapski opus. Na dnu Strmih stuba, podno kuće legendarne Šemprešole, najpoznatije šibenske „stare cure“, duboko smo se zamislili nad stihovima istoimene Arsenove pjesme s kojom je 1965. osvojio nagradu žirija na Splitskom festivalu i istovremeno navukao bijes usidjelica širom bivše države. Dok nam je Sandra pričala kako je upravo Staru curu Arsen smatrao jednom od svojih najboljih pjesama, niz Strme se stube, kao po dogovoru, spustio novinar Ivo Mikuličin koji je imao štošta zanimljivog ispričati o našem prvorazrednom građaninu drugog reda.

Iz melankolije su nas prenuli veseli taktovi melodije Nije lako bubamarcu koja se orila iz našeg zvučnika jer valjalo se spustiti bočnim skalama Gradske vijećnice gdje se tradicionalno podiže barjak Međunarodnog dječjeg festivala za koji je Arsen s ljubavlju napisao mnogo glazbe i stihova. S obzirom da smo se s Arsenom tada već družili puna dva sata trebalo je preletjeti Kalelargu i doći do Kazališta (uz glazbenu podlogu pjesme Moj zanat) i spustiti se do Kuće pored mora, odnosno Kuće umjetnosti Arsen – šibenske inačice spomenika najslavnijem članu društva liječenih Šibenčana. Tu je Sandra, za kraj, s nama podijelila jedan osobni trenutak. Naime, pokazala nam je fotografiju iz obiteljskog albuma, na kojoj ona i sestra joj Ana kao djevojčice uručuju Arsenu buket cvijeća nakon njegovog nastupa 1977. u Amsterdamu na manifestaciji Zvuci zavičaja, namijenjenoj dijaspori.

Sandra nam je kasnije priznala kako je, upravo zbog razloga što je Arsen naš suvremenik, bilo mnogo teže kreirati turu njemu u čast, premda, za razliku od istraživanja života velikana minulih stoljeća, postoji obilje biografskih podataka. U skoro tri sata bilo je nemoguće spomenuti ili nabrojati sve ono čime nas je Arsen zadužio no nije ostao osjećaj nedorečenosti jer nas je Sandra majstorski vješto vodila kronološki Arsenovom lentom vremena po lokacijama koje su obilježile kako njegov privatni život tako i njegov rad, a svaka je lokacija bila nevjerojatno dobro usklađena s temom. Čak su i odabrane pjesme trajale točno onoliko koliko i naš hod od točke do točke – a znamo da nije bilo namjerno. Takve se stvari, kao i neplanirani susreti sa slučajnim sugovornicima događaju -  kad se radi srcem.

Nakon ture udaljili smo se u malim grupama, a neki i u grupama po dvoje jer je to dobro za ljubav, baš onako kako se Arsen znao oprostiti s publikom na kraju koncerta.