Kako se rudarilo "crno zlato"

Kako se rudarilo "crno zlato"

Zapaljivu crnu ili smeđkastocrnu sedimentnu stijenu, koja nastaje karbonizacijom biljne biomase, poznajemo kao ugljen, a nekada su ga nazivali "crno zlato“.

 

Iako pisana povijest Siverića počinje pojavom imena ovog naselja u ispravi, iz 1371. godine, u kojoj se spominje pod imenom Siverichi in pole (Siverić u polju), njegov povijesni identitet vezan je za rudnik mrkog ugljena s kopovima u samom Siveriću, Petrovcu na istočnoj i Velušiću na jugozapadnoj strani Promine, zatim u Širitovcima na zaravni zapadno od Drniša, te Kljacima na jugoistočnom obodu Petrova polja.

 

Promina je planina-otok jer u čitavom lancu Dinarida nije povezana niti jednom drugom planinom tog lanca, a jedina je dalmatinska planina bogata rudama. Još kroz 18. stoljeće mnogi su znatiželjni putopisci, avanturisti, razni poduzetnici, vojni dostojanstvenici, ondašnji publicisti i znanstvenici, pa čak i predstavnici tuđinske izvršne vlasti smatrali da Dalmacija i širi drniški prostor obiluju raznim mineralnim sirovinama i rudama, u vrlo velikim količinama pa čak i zlatom.  Od strane istraživača Promina je nazivana zlatnim brdom pa je vjerojatno zbog toga bilo pojedinaca, koji su u potrazi za zlatom, dobili dozvolu za eksploataciju rude.  No, kako danas znamo, zlato nije pronađeno.

Nalazišta ugljena se prostiru u dva sloja od kojih donji sloj nije toliko bitan koliko prvi sloj koji se nalazi na 370m nadmorske visine, iznad razine podzemnih voda. Jako korisno je da se ti slojevi nalaze u vodoravnom položaju što znači da nema kopanja u dubinu.

 

Siverićki rudnik jedan je od najstarijih rudnika u jugoistočnoj Europi.

Prvi spomen o rudarenju, na nekakvom širem području, datira s kraja 17. st. Na području Promine seljaci su, za vlastite potrebe, od davnina kopali površinske naslage kamenog ugljena, ali je značajnija eksploatacija započeta 80-ih godina 18. stoljeća kada se ugljen odvozio u Skradin a odatle brodovima u Rijeku i Trst, za potrebe tamošnje rafinerije šećera i drugih industrijskih pogona.

Prvih godina francuske okupacije Dalmacije (1806.-1808.) njihovi su topnici iskorištavali siverićki ugljen za svoje potrebe, a 1808. u Drnišu je podignuta peć na ugljen za dobivanje vapna. Na početku se eksploatacija ugljena na području Promine vršila neorganizirano i stihijski, sve dok stručnjaci nisu obavili ispitivanje ugljena u Dalmaciji i tom prilikom ustanovili da je kvaliteta rudače zadovoljavajuća, osobito ona na padinama Promine. (Naše je najbolje, 😊.)

 

Organizirana eksploatacija ugljena je započela 1834. g., kod Siverića i Tepljuha a poduzela ga je bečka tvrtka - Društvo akcionara za unapređenje iskopa kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri („Adriatische Steinkohlen Ggewerkschaft in Dalmatiten und  Istrien“). Vlasnici ovog poduzeća bili su: Rothschild, Gaymuller, Stametz, Neuwall i drugi. Sjedište društva je najprije bilo u Šibeniku, kasnije u Zadru, a rudnikom je rukovodio jedan poslovođa (capo minatore). Ugljen je tada bio najvažnija energetska sirovina. Prominski ugljen nije bio pogodan za uporabu u topionicama i kovačnicama, ali je zato bio vrlo uporabljiv za loženje parobroda i lokomotiva kao i za industriju koja je za svoj pogon tražila velike količine ugljena kojeg nije bilo dovoljno u Italiji. Austro-ugarsko parobrodarsko društvo Lloyd (sa sjedištem u Trstu) je godinama otkupljivalo čitavu proizvodnju rudnika za potrebe svoji parobroda. U to vrijeme još se opskrbljuje tvornica papira u Rijeci pa tvornica šećera, parni mlin u Trstu i staklane u Muranu. Rothschild i društvo prodaju rudnik poduzetnicima iz Šibenika Anti Makali i Vicenzu Galvaniju, a oni su bili jedini domaći vlasnici rudnika, u njegovoj povijesti, do nacionalizacije. Rudnik je prosperirao, pa ga je 1873. kupilo talijansko dioničarsko društvo Societr del Monte Promina iz Torina.

 

Na račun rudnika u Siveriću,  Šibenik je dobio željezničku prugu i luku, a Drniš električnu energiju. Uprava rudnika Monte Promina zatražila je, 1873. godine, da o svom trošku izgradi prugu Siverić - Šibenik, što bi omogućilo proširenje rudničkih pogona i olakšalo izvoz ugljena morskim putem. Bila je to druga pruga u Hrvatakoj, gradnja je počela iduće godine, a 1877. je puštena u promet. Izgradnjom željezničke pruge Šibenik se povezuje se sa zaleđem,  ali je tek 1925. došlo do spoja sa Zagrebom preko Gračaca. Šibenska luka je bila vezana za eksploataciju ugljena  Drniško-Siverićkog bazena, a „garbun“ se preko luke izvozio u Trst, Siriju, Tursku i Egipat.

Na temelju vodoprivrednih koncesija, društava Monte Promina iz Siverića i Dalmatia iz Velušića, sagrađena je 1909. hidrocentrala na Roškom slapu, za elektrifikaciju ugljenokopa u Siveriću i Velušiću. Dalekovodom dugim 28 km strujom su opskrbljivani rudarski pogoni u Siveriću. Na taj je dalekovod, 1915. godine priključen je grad Drniš.

Siverić je u to vrijeme, uz istarski Labin, bio najznačajniji rudnik uglja u Austro-Ugarskoj, a također i najrazvijenije industrijsko središte u Dalmaciji.

 

Kad je dalmatinski ugljen, zbog načina transporta postao preskup, poduzeće Monte Promina je 1932. godine prodalo znatan dio dionica francuskom društvu Societa Commercio Carboni M. Promina i Diskontnoj banci u Zagrebu.

Na proputovanju kroz Dalmaciju 1875., car Franjo Josip je izvan protokola posjetio rudnik Siverić, a tim činom je ukazao na važnost dalmatinskog rudarstva, osobito rudnika Siverić. Uz carevo dopuštenje, glavna podzemna rudnička dvorana „prekrštena“ i nazvana njegovim imenom, a car je svoje zadovoljstvo ovim posjetom izrazio tako da je dao znatniji novčani iznos, da ga razdijeli rudarima.

Rudarenje u Siveriću i okolnim kopovima stagniralo je, jer su ležišta stoljetnom eksploatacijom gotovo iscrpljena. 

 

Rudnik mrkog ugljena u Siveriću zatvoren je 1971. godine a osim ugljena u drniškom kraju se rudarila temeljna mineralna sirovina za proizvodnju glinice i aluminija - boksit.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti koliko je značenje rudarstvo Siverića imalo u dugoj polovini 19. i nešto duže od prve polovine 20. stoljeća.

 

Na UNESCO-voj listi svjetske baštine nalaze se i zaštićena rudarska područja i to kompletne rudarske regije sa zaštićenim krajolikom, rudarskim objektima, postrojenjima, infrastrukturom i naseljima ili pojedini rudnici (10 - prema podacima iz 2019.).

Siverić, nekad značajno rudarsko područje, sa napuštenim starim rudnicima, ima potencijal za uređenje i pristup posjetitelja te zaslužuju zaštitu kulturnog dobra, u kontekstu svojeg povijesnog i ekonomskog značaja, na isti način kao što su susjed Slovenci zaštitili Idriju, njihov najstariji rudarski grad.

 

 

Nastavak, o životu rudara, slijedi….

Napisano 07.04.2021, autor Irena Kuač

Nazad